|
01. - I've missed you too, brother!
nedjelja, 18.08.2013.
Evo ga! Prvo poglavlje napokon je tu. Nadam se da će vam se svidjeti i da ćete me nastaviti čitati. :) Htjela bi vas zamoliti da kliknete OVDJE, pročitate i komentirate posteve koje piše. Meni se blog čini zanimljiv.
Eto, nadam se da vas ne gnjavim previše i uživajte u čitanju :)¨
Chicago 2010.
Aleksandra je sjedila u bijelom ogrtaču na svom velikom mekanom krevetu i pokušavala raščešljati dugu, valovitu plavu kosu. Pogledavši ravno ispred sebe, djevojka je u ogledalu vidjela svoj odraz. Uzdahnula je. Njezine nekada sretne plave oči sada su izgledale tužno, a lice bljedoliko. Nije znala zašto se osjeća tako tupo. Kao neka lutka, bez osjećaja, bez ičega što ju je činilo sretnom, mada, imala je razloga biti sretna. Uz nju su bile tri najvažnije joj osobe na svijetu. Brat Igor, najbolja prijateljica Emily i dečko Jason. S bratom igorom živjela je od 1998. godine, točnije kada je imala četiri godine. Godinu prije, roditelji su im poginuli u prometnoj nesreći jednog kišnog dana u mjesecu studenom. Vraćali su se s poslovnog sastanka iz Ardona (Ruskog grada) i pretpostavlja se da je osoba koja je vozila izgubila kontrolu nad automobilom u određenom trenutku.
U Igoru je uvijek vidjela i oca i brata. Trudio se biti joj velika podrška i udovaljati joj u svim hirovima, iako to nije bilo lako jer je Aleksandra bila još jedna u nizu razmaženih tinejdžerica, a Igor je često morao putovati izvan zemlje i zbog posla kojim se bavio, i zbog toga da njegovoj sestrici ne fali apsolutno ništa. Iako joj sa Igorom zaista ništa nije falilo, ona se osjećala usamljeno. Valjda je zato i izgledala tužno. On i kad bi bio tu došao bi navečer, prespavao cijeli sljedeći dan i jutro nakon toga bi opet morao putovati. Vidjeli bi se na jedva dva sata kako bi se ispričali koliko je moguće, a onda bi se Igor zatvarao u svoja četiri zida i radio. Ili spavao. Djevojka nikada nije razumjela tu pretjeranu okupiranost poslom. Ali nikada nije ništa pitala jer njezin brat nije volio s njom razgovarati o poslu. Valjda ju je smatrao nedoraslom za takve razgovore, štogod.
Kada je bolje sagledala stvari, Aleksandra je shvatila da ona uopće ne zna čime se njen brat bavi. Znala je da je u Parizu studirao društvene znanosti i da je diplomirao 2001. godine, ali ništa više od toga. S druge strane, tu je bila Emily. Ona i Aleksandra su se upoznale kada je Emily imala pet godina u vrtiću koji su zajedno pohađale. Igrom slučaja, nastavile su se družiti u osnovnoj, pa sad i u srednjoj školi i to ih je dovelo do toga da s vremenom postanu najbolje prijateljice. Emily je bila slatka, vrckava tinejdžerica poluduge crne kose čije su lice krasile šiške koje je nosila i redovno češljala na stranu. Mnogi su je nazivali darkericom zbog stila oblačenja koji je imala. Neki retro – gothic stil, oči 0-24 istaknute crnom olovkom i crnim tušem, iako je izgledala tako nekako darkerski, bila je najnezrelija, najveselija i najoptimističnija osoba koju je Aleksandra poznavala. Možda joj je zato tako brzo prirasla srcu. U nju je nekako imala povjerenja, govorila joj je sve, od najvećih tajni, preko najvećih ljubavi do najvećih gluposti. Kada bi njih dvije „sjele“ na telefon, razgovarale bi barem sat i pol svaki dan. Sreća da Igor nije bio tu svaki put kada bi stizali računi, ali to mu ionako nikada nije predstavljalo prevelik problem.
Aleksandru je iz razmišljanja prekinuo bip – zvuk primljene poruke na mobitelu. Odmahnula je glavom, uzela mobitel i počela čitati poruku.
„Dobro jutro ljubavi. Jesi li se naspavala? Hoćeš da dođem po tebe za pola sata?“
Poruka je bila od Jasona, dečka s kojim se Aleksandra viđa nekih šest mjeseci. Zapravo, nisu se samo viđali, bili su par. Upoznali su se kada je Emily na početku školske godine organizirala zabavu na koju je pozvala dosta ljudi. Zapravo, tada se Aleksandra baš bila doselila u Chicago, pa ju je Em htjela predstaviti društvu.
Jason je bio brižan dečko smeđe kose i predivnih zelenih očiju, otkada je upoznao Aleks i otkada su prohodali, on se, isto kao i njezin brat Igor trudio udovoljiti svim njezinim hirovima i željama. S vremena na vrijeme se trudio biti i romantičan, ali nakon što je vidio da svi ti pokušaji lagano propadaju u vodu jer Aleksandra i nije bila preveliki romantik, odustao je.
To je i njemu i njoj bila prva „prava“ veza. Aleksandra se baš i nije voljela pretjerano vezati za ljude jer bi uglavnom bila povrijeđena. Jason joj je stvarno pokušavao udovoljiti, pružiti joj sigurnost, ljubav. Djevojka je cijenila sve što on za nju radi. Vidjelo se da ju ne želi povrijediti i da ju voli. Voljela je i ona njega, ali ponekad se osjećala nekako… čudno. Imala je osjećaj da joj treba neki stariji, iskusniji muškarac. Muškarac koji će ju razumjeti, a ne samo truditi se kao Jason. On i njegov najbolji prijatelj Richard uglavnom su pričali o muškim temama kao što su nogomet, automobili i koja djevojka s plakata ima veće grudi. Možda se tako osjećala zbog Igora. Uz sebe je imala muškarca koji ju je trebao razumjeti – brata, ali on je rijetko kada bio kod kuće, a kada bi i bio, nisu stigli razgovarati o njenim tzv. problemima.
Nakon što se djevojka vratila u stvarnost, pogledavši na sat vidjela je da je 07:15. Požurila je do ormara i iz njega uzela crvenu majicu dugačkih rukava i tamno plave traperice. Iz ormarića za cipele dohvatila je crne Nike tenisice, te sve to skupa bacila na krevet dok je po ladici tražila grudnjak i gaćice. Nakon što se obukla, potražila je pogledom školsku torbu, prebacila ju preko ramena, uzela mobitel, slušalice, te izjurila iz sobe.
Spuštajući se stepenicama do prizemlja, čula je glas svog brata Igora kako joj se obraća.
„Dobro jutro sis, nećeš doručkovati?“
Djevojka je poskočila od straha. Inače je uvijek bila tako plašljiva i zbunjena, ali jedina stvar koju je zapravo i istinski mrzila je kad joj se netko tako naglo obrati i prepadne ju.
„Želiš ti mene ubiti?“ – Upitala ga je glasnije.
„I meni je drago što te vidim Aleks.“ – Nacerio se i krenuo prema njoj da ju zagrli.
„Um… kada si ti stigao? –Zbunjeno se počešala po glavi. „Nisam te čula.“
„Da mi je bio cilj da me čuješ, čula bi me.“ – Namignuo joj je. „Došao sam kasno, nisam te htio buditi.“
„Ponekad pomislim da si neki tajni agent čim imaš toliko nečujnih trikova.“ – Nacerila se.
Igor se naglo uozbiljio. Pogled i dah mu je zastao dok se njegova sestra i dalje glupavo cerila ispred njega. Odlučio je prekinuti neugodnu tišinu.
„Sjedni za stol. Doručak je brzo gotov, a onda ću te odbaciti do škole.“
„Hm, uredu, iako… Jason je trebao doći po mene.“ – Djevojka je slegnula ramenima.
„Ne sviđa mi se taj mali.“ – Igor je zakolutao očima. „Ti si moja sestra a on očito napaljeni balavac koji te samo želi iskoristiti.“
Djevojka se nasmiješila i odmahnula glavom. Znala je da njezinom bratu nijedan dečko neće biti dovoljno dobar za njezinu razmaženu sestricu, ali se odlučila ne opterećivati time i uživati u doručku koji joj je itekako dobro došao.
***
Aleksandra je sjedila na suvozačevom mjestu, zatvorenih očiju potpuno prepuštena svojim mislima. Nekako ju je veza s Jasonom počela gušiti i odlučila je da će razgovarati s njime. Bilo joj je žao zbog toga jer je znala da će ga ovim razgovorom povrijediti, ali bila je osoba koja nikome nije vjerovala i nije se voljela vezivati za osobe, pogotovo dečke. Otvorivši oči ugledala je kapljice kiše koje su klizile po staklu automobila. Pogledala je u nebo i vidjela da nije baš vedro. Nasmiješila se. Voljela je kišu, voljela je slušati zvukove kapljica koje su padale i stvarale zvukove šuštanja. Pogledala je u Igora koji je pratio promet ozbiljnog izraza lica. Voljela je kod njega upravo to što bi se uvijek stopostotno koncentrirao na baš sve što radi.
Uzdahnula je i opet glavu naslonila na sjedalo. Uspavljivalo ju je ovo vrijeme.
„Stigli smo.“ – Rekao je Igor.
„Već?“ – Aleksandra je pospano protrljala oči i prošla rukom kroz kosu razbarušivši ju, pa nastavila: „Uhm, dobro. Hvala što si me dovezao i nadam se da ćeš biti kod kuće kad se vratim.“ – Upitno ga je pogledala.
„Potrudit ću se.“
Rekavši to, Igor je poljubio Aleksandru u obraz i zagrlio ju na što mu je ona uzvratila, nasmiješila se i izašla iz automobila.
| 10:44 |
Komentari (8) |
On/Off |
Print |
# |
00 - Introduction.
srijeda, 14.08.2013.
Pozdrav, ja sam Arijana. Možda me se neki "stariji" blogeri sjećaju ako su im blogovi još aktivni. Uglavnom, otvorila sam ovaj blog jer se želim iskušati u pisanju, iako mi nije prvi put. Prijašnji blogovi s pričama su mi propadali, jer, eto, valjda nisam imala dovoljno ni inspiracije ni vremena za pisanje poglavlja i vođenje bloga. Žao mi je zbog toga, no to je bilo prije nekih 3-4 godine, pa sam s ovim odlučila nadoknaditi sve ono što je propušteno.
Jasnu ideju kako bi trebala "teći" ova priča, još uvijek nemam. Imam nešto u glavi i to ću pokušati prenijeti na papir (tj. Microsoft Word) i nadam se da ću u tome uspjeti ovaj put bez prekidanja priče. Moram napomenuti da mi je jedna osoba koja nema blog, ali koja će mi isto tako redovno čitati poglavlja, jako velika inspiracija kako u pisanju ove priče, tako i u životu. Mislila sam vam u uvodu napisati o čemu će otprilike biti priča, ali odlučila sam ipak to ne napraviti jer je neizvjesnost uvijek na neki način zanimljiva. Jedino što ću vam otkriti je to da je priča potpuni plod moje mašte i unaprijed molim sve koji budu čitali da poštuju autorska prava.
I za kraj moram napomenuti da bi prvo poglavlje trebalo biti objavljeno za 3 do 5 dana. Prvo poglavlje će isto tako biti kao neki uvod u priču. (ne mogu baš odmah u prvom poglavlju razviti neku pretjeranu radnju.) Eto, to bi bilo to od mene. Sada ću pokušati naći blogere koji će me čitati, i koje ću ja čitati. Nadam se da ću u tome uspjeti.
Do idućeg pisanja...
Arijana.
| 11:15 |
Komentari (6) |
On/Off |
Print |
# |
|
